“Nešto zbilja važno“, „Zlatna vrpca – 7 maratona u 7 dana“, „1100 kilometara za 1100 terapija“, „Kaftrio – udah života“. Sve su ovo imena kampanja kojima su CTA komunikacije u protekle dvije godine dale svoju stručnu podršku kako bi se ispravila društvena nepravda i pogurala ova naša zajednica od 4,1 milijuna ljudi ka boljem. Pomažući našim prijateljima, često smo znali dobiti pitanja poput: „Zašto to uopće radite uz sve ostale poslove?“, „Zar to ne bi trebao rješavati netko drugi?“ i „Je li to uopće bilo vrijedno truda?”. Ovo je otprilike summa summarum samog začetka rasprave kojoj obično nema kraja, ali svejedno ćemo se na nju ovdje osvrnuti.
Zajedničke vrijednosti koje nas ujedinjuju i vežu
Za komunikacijsku agenciju poput naše postoje „ostali poslovi“, a onda i jasno vrijednosno određenje i želja članova našeg tima da se godinama stečeno znanje iskoristi za pomaganje onima kojima je to najpotrebnije. Ukratko, ovo posljednje zajedničke su vrijednosti i pogledi na život koji nas vežu za naše prijatelje kada smo im podrška u različitim humanitarnim kampanjama. Živimo u društvu koje je sklono odmahivati rukom pred problemima koji ih se direktno ne tiču. „Produži, nema ništa za vidjeti ovdje“, uobičajeno je geslo, kako u Hrvatskoj, tako u većini svijeta. Čast iznimkama i onima koji misle i rade drugačije. Takav puls nacije osjećaju i vladajući te se u našoj okolini stalno povećava broj pojedinaca i čitavih grupa ljudi koje su žrtve neravnopravnosti, čak i odbačenosti. To nas dovodi do odgovora na uvodno pitanje o problemima koje bi trebao rješavati netko drugi. Mogu to oni riješiti da hoće, ali praksa je pokazala da neće ako ih se na to ne „potakne“, na ovaj ili onaj način. Čim je prvi čovjek otkrio život u špilji i naučio upaliti vatru, pojavili su se i prvi interesi te su se do danas, naravno, samo povećali. U takvom svijetu uvijek nastradaju oni najranjiviji, često i od nečinjenja. Zasigurno to svakodnevno možete vidjeti i u svojoj okolini.
Borba za besplatan trajekt do prijeko potrebnih terapija na kopnu
Prisjetimo se Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju „Brački pupoljci“ koja je 2019. godine morala povesti čitavu medijsku kampanju „Nešto zbilja važno“ kako bi usmjerila pozornost javnosti na činjenicu da već deset godina vladajući ignoriraju njihove molbe za besplatan trajektni prijevoz za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka. Tek kada su se „probili“ u medije, dobili ogromnu podršku na društvenim mrežama i u konačnici organizirali veliki prosvjed u supetarskoj trajektnoj luci, njihovi zahtjevi bili su prihvaćeni. Ovo je bilo nešto zbilja važno jer na otocima ne postoje institucije za adekvatne i prijeko potrebne terapije na koje djeca idu i do četiri puta tjedno, a privatni terapeuti ne dolaze često na otoke zbog neisplativosti. Jedan roditelj najčešće ne radi, a troškovi samo prijevoza penju se i na preko 3.500 kuna mjesečno. U isto vrijeme njihovi vršnjaci, koji trajektom plove u školu i na fakultet, imaju besplatan prijevoz, što je čitavu situaciju činilo još apsurdnijom. Sedam mjeseci 2019. društvenim su mrežama i medijskim prostorom odjekivale ove poruke i svjedočanstva obitelji, a na kraju su utjecala na to da se izmijeni čitav zakon te da i druge skupine osoba s teškoćama i invaliditetom ostvare svoja prava.
Izazovnim sportskim pothvatima do plemenitih ciljeva
U proljeće 2021. strastveni planinari i avanturisti Ranko Dragičević i Danijel Lončar pokrenuli su humanitarnu akciju „1100 kilometara za 1100 terapija“ s ciljem prikupljanja novca za terapije djece s teškoćama u razvoju iz Udruge „Brački pupoljci“. Naime, uslijed pandemije COVID-19, Udruga je teže prikupljala novce za terapije svojih članova te joj je bila potrebna pomoć. Ranko i Danijel također nisu čekali da „netko drugi riješi problem“, već su se upustili u savladavanje jedne od najizazovnijih planinarskih ruta „Via Adriatice“, od rta Kamenjak u Istri do rta Oštra na samom jugu Hrvatske.
Praćeni PR kampanjom i onom na društvenim mrežama, unutar 49 dana koji su im trebali za ostvarenje ovog pothvata, uspjeli su prikupiti čak 169.800 kuna za Udrugu.
Neumorni planinari svojevrstan uzor pronašli su u splitskom ultramaratoncu Kristijanu Sindiku koji je sa svojim timom, samo par mjeseci ranije, istrčao nevjerojatnih sedam maratona u sedam dana između Splita i Tivta u Crnoj Gori. Tijekom čitave rute duge 295 kilometara i medijski snažno praćene akcije „Zlatna vrpca – 7 maratona u 7 dana“, prikupljeno je 212.664 kuna za Odjel dječje onkologije KBC-a Split, usmjerenih ka kupnji bolničkih aparata i opreme koja pomaže najmlađim pacijentima. Zainteresirani donatori mogli su kupovati kilometre i na taj način sudjelovati u ovoj nesvakidašnjoj sportsko-humanitarnoj akciji. Ponovno, za još jedan gorući problem jedne od najranjivijih skupina našeg društva pobrinuli su se članovi zajednice koji nisu čekali da „netko drugi to riješi“.
Uspjeh koji život znači
Posao nas stalno dovodi u kontakt s različitim profilima ljudi, a naše najveće poštovanje i divljenje uvijek imaju oni „obični“ i hrabri pojedinci. Neke smo već gore spomenuli, a ususret prošlom ljetu imali smo priliku upoznati i članove Hrvatske udruge oboljelih od cistične fibroze. Kampanja „Kaftrio – udah života“, koju su osmislili i uporno mjesecima provodili, početkom rujna polučila je uspjeh koji za njih doslovno život znači.
Cistična fibroza je multisistemska bolest kojoj oboljeli najčešće podliježu i prije svog 30-og rođendana, ali stvar je promijenila pojava Kaftrija, Orkambija i Kalydeca, tri skupa lijeka koji omogućavaju mirniji, kvalitetniji i konačno, dugovječniji život. Jedino što je članove Udruge dijelilo od toga bile su višemjesečne odbijenice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) da iste uvrsti na Osnovnu listu lijekova. Stvar je, potom, ova skupina preuzela u svoje ruke te su, koristeći različite komunikacijske taktike, uspjeli informirati javnost o svojoj situaciji, povećati vidljivost zahtjeva i, ono najvažnije, pridobiti potporu za „ono što bi ionako trebalo biti normalno i dostupno“. Sličan komentar stalno je odjekivao eterom i kad su se ljudi upoznali s izazovima Udruge „Brački pupoljci“. Država je, na veliku sreću svih uključenih, i ovdje popustila, a HZZO je uvrstio lijekove na Osnovnu listu. Ipak, ostat će zabilježeno da ih je i ovdje čitavom jednom komunikacijskom kampanjom trebalo pogurati u pravom smjeru.
Postavljanje standarda ponašanja prema najranjivijima među nama
Što smo onda naučili iz svega ovoga? Zbog čega su, dakle, kampanje za društvene promjene važne? Prije svega, one nam pokazuju smjer kojim, kao društvo, trebamo ići. Identificiraju koja se ljudska prava krše ili su ugrožena te nas upoznaju s najranjivijim skupinama našeg društva za čije priče možda nikad ne bismo ni čuli. Jednostavno ih možda nemamo u našoj najužoj okolini, što ne znači da im ne možemo pomoći. Može se reći i da postavljaju standard za daljnje ponašanje, odnosno služe kao opomena donosiocima odluka da ne mogu baš sve raditi kako su naumili. Ako želimo dati neki krajnji opis, mogu biti korektiv vlasti, ali i generalnog morala društva.
Svjesni smo kako se svijet ne mijenja u cijelosti preko noći, pa čak ni za jednog životnog vijeka. On se ispravlja korak po korak, kako oni koji dolaze nakon nas ne bi morali vojevati iste bitke. Dakle, što onda reći pojedincima koji nas pitaju je li to sve bilo vrijedno truda? Umjesto besmislenih pitanja, bilo bi bolje da razmisle što sljedeće možemo zajedno napraviti za naše društvo. Na kraju krajeva, citat iz jednog popularnog filma glasi: „Ono što činimo za života, odjekuje u vječnosti“.
