Izvršni direktor CTA komunikacija Gordan Turković nedavno je, u suradnji s Udrugom Brački pupoljci, osvojio najprestižniju svjetsku nagradu za PR, IPRA Golden World Awards for Excellence, za kampanju koja je uvelike olakšala život brojnim otočnim obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju, a podržale su ga i mnoge poznate osobe.
Sve je počelo peticijom za vladajuće koju mi je lani u ožujku na potpis poslao moj prijatelj iz djetinjstva Mate Mladina. Naime, i sam provodim svako ljeto na Braču s obzirom na to da s tog otoka “vučem” obiteljske korijene. U sklopu te peticije bio je opis deset godina duge povijesti neuspješnih zahtjeva i molbi Udruge Brački pupoljci prema vladajućima da konačno omoguće besplatan trajektni prijevoz otočnoj djeci s teškoćama u razvoju. Poprilično me šokirala i spoznaja da ona nemaju to pravo iako je to omogućeno školarcima i studentima s otoka, Dakle, njihovim vršnjacima. Situacija bi se, u krajnju ruku, mogla nazvati apsurdnom i tužnom.
Proveo sam jedan cijeli dan razgovarajući s Matom koji me upoznao sa svim detaljima, koji nikoga ne bi ostavili ravnodušnim. Trebalo je nešto poduzeti protiv te nepravde i od tog smo trenutka svu svoju pozornost okrenuli prema izmjeni tog zakona. Uskoro nam se pridružila i Gina Victorija Damjanović, a otprilike smo u to vrijeme osmislili i slogan kampanje koji se pretočio u popularni hashtag za dijeljenje – #nestozbiljavazno – odgovara nam Gordan Turković na pitanje što ga je motiviralo da, nakon deset godina bezuspješne borbe za temeljno ljudsko pravo, preuzme projekt Bračkih pupoljaka te se izbori za izmjenu Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, čime je konačno omogućen besplatan trajektni prijevoz djeci s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka na prijeko potrebne terapije na kopnu. Pothvat je to koji je obitelj stajao do tri tisuće kuna mjesečno, a u čemu odgovorni, zamislite, nisu vidjeli nikakav problem.
Nedavno ste osvojili najprestižniju svjetsku PR nagradu Golden World Awards for Excellence Međunarodne udruge za odnose s javnošću (International Public Relations Association – IPRA) za kampanju „Nešto zbilja važno“. Podsjetimo, u suradnji s vašom agencijom CTA komunikacije Udruga roditelja djece s teškoćama u razvoju Brački pupoljci izborila se prošle godine za izmjenu Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, čime je konačno omogućen besplatan trajektni prijevoz djeci s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka na prijeko potrebne terapije na kopnu. Što je, prema vašem mišljenju, to „nešto zbilja važno“ u toj pobjedi, što ona zapravo predstavlja?
Rezultat naše kampanje predstavlja, prije svega, ispravak jedne goleme društvene nepravde prema otočnoj djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima. Znate, većina ljudi otoke percipira prije svega kao bezbrižna mjesta za ljetni odmor i kupanje, a često zaboravljaju da ondje život traje i ostatak godine uz velike izazove te bez nekih usluga koje se u drugim dijelovima zemlje smatraju normalnima i uobičajenima.
Jedna malo jača bura zimi vas može lako odcijepiti od kopna, a možda vam je baš u tom trenutku potrebna hitna medicinska pomoć ili nešto slično. Zamislite kako je tek onda živjeti na otoku kao dijete s teškoćama u razvoju.
Nažalost, ondje ne postoje adekvatne zdravstvene institucije u kojima oni mogu pohađati prijeko potrebne terapije. Također, privatni terapeuti poslovično izbjegavaju dolazak na otok jer im se to jednostavno ne isplati. Stoga je ovisnost ovih otočnih obitelji o kopnu još i veća, a trošak koji mjesečno premašuje i 3000 kuna za trajekt jednostavno je već godinama bio neizdrživ. Naime, djeca moraju putovati na kopno u prosjeku i do četiri puta tjedno na terapije, a jedan od njihovih roditelja najčešće ne radi zbog 24-satne brige koja je potrebna. Važno je napomenuti kako je ovo izračun za Brač, troškovi su još i veći ako govorimo o nekim udaljenijim otocima poput Visa ili Lastova.
Bilo je potrebno da vladajući konačno shvate kako je zbog velikih financijskih davanja jednoj od najranjivijih skupina našeg društva ugrožen odlazak na terapije, a time i osnovna ljudska prava.
Vjerujem kako su ova pobjeda i izmjena zakona, kao i nagrada svjetske komunikacijske struke potvrdile da su vrijednosti koje Udruga Brački pupoljci zastupa univerzalno prepoznate te da više nikad nijednom djetetu s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima ne smije biti uskraćena prilika za normalan život. To će zauvijek ostati nešto zbilja važno!
Kampanja je donjela snažne pozitivne promjene te je pridonijela zaštiti osnovnih ljudskih prava najranjivijih skupina, no treba istaknuti kako je borba Bračkih pupoljaka zapravo trajala punih deset godina. Zašto, pobogu?
Sve hrvatske vlade zanemarivale su Bračke pupoljke otkako su osnovani 2009. Godine, kada e i počela njihova borba za izmjenu tog jedinog članka 47. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, koja bi im višestruko olakšala život uvođenjem besplatnoga trajektnog prijevoza. Tijekom tog razdoblja imali su niz sastanaka s ministrima, saborskim zastupnicima te ostalim državnim, regionalnim i lokalnim dužnosnicima. Svi oni obećavali su brda i doline, ali nikad ništa nisu poduzeli kako bi se ova situacija konačno poboljšala. Čak su i odbijani nekoliko puta u saborskim odborima, Valjda su računali da ih mogu ignorirati jer je riječ o relativno maloj udruzi koja ne može napraviti preveliku buku u borbi za svoja prava, a taj su novac preusmjeravali u neke drudge, za njih važnije stvari. Sad vidimo da su se itekako prevarili.
S druge strane, ova tema u tih deset godina gotovo i nije bila zastupljena u medijima, što je dovelo do toga da hrvatska javnost nije bila upoznata s izazovima otočne djece s teškoćama u razvoju. Samim time jedan od glavnih ciljeva naše kampanje bio je i informirati hrvatske građane o ovoj nepravdi koristeći sve dostupne kanale.
Pritom se ključna promjena dogodila u razmišljanju članova udruge koji su nakon posljednjeg odbijanja u saborskom Odboru za pomorstvo, promet i infrastukturu odlučili da više neće čekati vladajuće. To se dogodilo u ožujku prošle godine, a već 1. travnja počelo je ono što je danas poznato kao kampanja “nešto zbilja važno”. Svaka čast tim hrabrim roditeljima i djeci koji su ustrajali u ovoj borbi do kraja, nike im bilo nimalo lako izdržati sve pritiske do konačne pobjede i izmjene zakona.
“Više nikada nijednom dijetetu ne smije biti uskraćena prilika za normalan život. To je nešto zbilja važno.”
Zanimljivo je i da je kampanja čija je vrijednost prepoznata u cijelom svijetu provedena s budžetom od 0 kuna. Jeste li smatrali da je ona zbog svojih temeljnih vrijednosti za koje se zalaže dovoljno jaka da se zakotrlja poput lavine ili?
U samo nekoliko dana proveli smo razgovore s velikim brojem ljudi o ovoj situaciji. Htjeli smo ih informirati o temi, zatražiti njihovu podršku, kao i ispitati njihovu reakciju. Svi su bili jednako šokirani kao i mi kada su doznali da su otočnoj djeci s teškoćama u razvoju ugroženi odlasci na terapije zbog golemih financijskih opterećenja, a da sve te hrvatske vlade nisu poduzele ništa da to riješe. Njihove reakcije mogle bi se sumirati u jedno pitanje: „Zar to već ne postoji?“
Dakle, shvatili smo kako zahtjev Bračkih pupoljaka ima potencijal da ujedini inače jako heterogeno hrvatsko društvo. Stoga je trebalo povećati svijest javnosti o ovoj temi i na početku smo uporno radili na tome da dobijemo barem poneki članak na portalima. Vjerovali ili ne, nije bilo lako nametnuti ovu priču na medijsku agendu, ali kada smo konačno uspjeli, tema se brzinom munje proširila svagdje. Na kraju su reportaže o ovom zahtjevu u velikom broju bile prisutne kako na portalima, tako i na televiziji, novinama i različitim radijskim postajama. Cijela je Hrvatska tako, direktno od otočnih obitelji djece s teškoćama u razvoju, mogla čuti o svim izazovima s kojima se svakodnevno susreću.
Ključnu ulogu odigrali su kako nacionalni, tako i vodeći dalmatinski lokalni i regionalni portali i tiskovine te radijske postaje. Njihov pristup i redovito praćenje priče o borbi Udruge Brački pupoljci za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka doprinijeli su tome da prvo u Dalmaciji i primorskom dijelu Hrvatske osvijeste postojanje ove nepravde. Kada su se oni kojima je ovo bilo “najbliže” aktivirali u davanju podrške, puno je lakše bilo privući i ostatak zemlje ovom cilju. Na kraju je količina angažmana i solidarnosti ljudi iz cijele Hrvatske nadmašila sva naša očekivanja i želje.
Uskoro su se preko društvenih mreža uključili i brojni građani koji su izrađivali i objavljivali vlastite fotografije i videe s #nestozbiljavazno te zahtijevali od vladajućih da se konačno donesu izmjene Zakona za djecu s teškoćama u razvoju sa svih hrvatskih otoka. Za kampanju s budžetom od 0 kuna i samim time ovisnu o organskom dosegu njezine poruke,ovo je bilo ključno, kao i potpora slavnih osoba koja se širila internetom. Led su, zajedno s Ginom, probili glumci Nadia Cvitanović, Slavko Sobin i Marko Petrić, voditeljica Katarina Moškatelo, kao i Psihomodo pop, Neno Belan, Vojko V. i Hladno pivo, a za njima su krenuli svi ostali. Golem doprinos u ovoj borbi svojim izvještavanjima i komentarima u medijima dali su i Dora Kršul, Jelena Tešija i Boris Jokić te mnogi drugi novinari i utjecajne medijske ličnosti.
Priča koja se prethodno zanemarivala dulje od 10 godina tako se konačno zakotrljala. Brački pupoljci nisu više bili sami u svojim zahtjevima te ih se više nije moglo ignorirati. Jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je i srpanjski protest u supetarskoj trajektnoj luci kada je blokiran iskrcaj trajekta na 120 sekundi za 120 mjeseci što se Brački pupoljci bore za temeljno ljudsko pravo za svoje članove. Vlada je ubrzo nakon toga posebnim Zaključkom dala besplatan trajektni prijevoz za djecu s teškoćama u razvoju sa svih otoka, a u studenom su jednoglasno u Saboru izglasane i cjelovite izmjene Zakona.
“Borbu Bračkih pupoljaka podržale su i brojne javne osobe, poput Gine Victorije Damjanović, Psihomodo popa, Nene Belana, Slavka Sobina, Hladnog piva i mnogih drugih.”
Tko je sve u to vrijeme bio najveća pokretačka snaga projekta?
Uz roditelje i djecu okupljene u udruzi, “motor” cijele kampanje bili su Mate Mladina, koji već godinama pomaže Bračkim pupoljcima i bori se za njihova prava, te Gina Victorija Damjanović, i sama Supetranka koja je iznijela golem dio ove priče. Moram spomenuti i svoje kolege iz agencije CTA komunikacije, Valentinu Mezdić, Eli Čerkezović i Petra Tantu koji su svoj rad i iskustvo nesebično uložili kako bismo svi zajedno postigli nešto za što su nam mnogi govorili da je nemoguće ostvariti. Ova mala skupina odlučila je ne prihvatiti “ne” kao odgovor i boriti se do samog kraja za ono što bi trebalo biti osnovno ljudsko pravo. Siguran sam da su upravo energija i upornost ove grupe privukli i druge pojedince da nam pomognu u ostvarivanju cilja.
Što ste naučili iz ove priče? Kako vas je obogatilo ovo iskustvo?
U svakom sučaju, potvrdilo se moje uvjerenje da nemoguće ipak može postati moguće ako ste dovoljno posvećeni, uporni i radite iz srca. S druge strane, puno je važnije da je hrvatsko društvo vidjelo kako postoji način da se neke stvari pomaknu s mjesta te da svaki pojedinac unutar svojih okvira može ispraviti nepravdu i izboriti se za svoja ili prava svojih najbližih.
Komunikacijski ste savjetnik s višegodišnjim iskustvom u strateškom savjetovanju, kriznom komuniciranju i političkom marketingu. Koliko pravilnom komunikacijom i prezentacijom možemo utjecati na brže ostvarivanje ciljeva, odnosno doprijeti do drugih? Smatrate li da su komunikacija i prezentacija važne vještine koje bi djeca trebala učiti od osnovne škole?
Upravo primjer Bračkih pupoljaka pokazuje kako se odnosi s javnošću i općenito kvalitetna komunikacija mogu staviti u službu humanosti. Pravodobna i pravilna prezentacija ključnih argumenata te redovito informiranje o svim događajima u kampanji ovdje su odigrale glavnu ulogu. Tko se god bavi komunikacijama i koristi ova tri elements na pravi način, ima pravo nadati se ostvarivanju svojih ciljeva. Svakako se zalažem za to da se komunikacijske vještine izučavaju od najranije dobi. Živimo u vremenu neograničenoga tehnološkog razvoja, kanali i načini komuniciranja svakodnevno se mijenjaju i multipliciraju te se tome treba prilagođavati iz minute u minutu. Bolje početi što prije.
Izvor: Storybook – tisak
